ZORAN ŽUGIĆ Kolektor ljudskih istina

Zoran Žugić (1950) je etablirami umetnik fantastike sa sedištem u Srbiji čije su slike izlagane na mnogobrojnim izložbama kako u našoj zemlji, tako i u Danskoj, Nemačkoj, Sjedinjenim Državama te Francuskoj. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji lepih umetnosti Beaux Arts u Parizu a trenutno živi i stvara u Zemunu. Svoj umetnički izraz opisuje kao „haos kontrolisan maštom i intuicijom“. Žugićev ekspresivni figurativni stil ostvaruje se kroz klasične likovne tehnike a najčešće koristi akril na platnu. Njegove slike, koje retko koga ostavljaju radvnodušnim, jesu neobične, nežnih tonova, ali vibrantnih ekspresija. On se ne bavi direktnom manipulacijom osećanjima, ali na najdivniji mogući način – uz pomoć intuicije i bajkovitih prikaza.

Tokom školovanja sebe ste oblikovali u Parizu, kako je Grad svetlosti uticao na vaše sazrevanje kao umetnika?

– Mislim da Pariz na svakog umetnika utiče pozitivno. To je zato što je Pariz pun galerija, muzeja, kulturnih događanja… tako da za radoznalu i otvorenu osobu za primanje informacija to je prava stvar, pa je on i na mene uticao pozitivno. Tu sam se oblikovao kao umetnik, naučio da trajem u svom radu. Mogu da posumnjam u ono što radim, ali i ne u ono što nosim u sebi. Pariz mi je pomogao da postanem siguran u sebe i svoj rad, tako da to ne može promeniti nijedna druga sredina.

Vaša veština je nesporna, imate li uzore u starim majstorima?

– Pa nisam baš siguran da sam imao uzore u starim majstorima, istina Boš i Brojgel su mi se oduvek sviđali sa svojom imaginacijom, ali sam se najviše oduševljavao ekspresionistima. Interesovao me je art brut, ekspresivna  apstrakcija 20. veka.

Vaši radovi  su u isto vreme nežni i senzibilni, ali i dramatični – šta pre može da pomeri prosečnog posmatrača današnjice – lepo ili intenzivno?

– Mislim da intenzivno i dinamika u radu mogu i treba da probude posmatrača i da ga nateraju da promišlja o svemu, no, nažalost većina posmatrača se uljuljkuje slatkim i lepim slikama, koje obično ne govore puno (naravno ne sve). Kod mojih radova je prisutan uglavnom nežan kolor da bi se lakše prihvatila dramatika koju slika prikazuje, a to je da je život dramatičan i da je to stvarnost od koje se ne može pobeći. Namera nije da nekog uplašim, već da se kaže istina.

Kako teče proces kontemplacije pre nego što se uhvatite slikarskog alata – da li neku temu dugo promišljate ili vas trigeruje neki događaj da morate odmah da se prepustite stvaranju?

– Kod mog rada uvek je sve spontano, nemam plana niti promišljam unapred. Krećem od pokreta kistom, puštam da me ekspresija vodi, zatim gledam šta je nastalo na platnu, pa to povezujem sa slikama u glavi i onda se radi. Cela poenta je u tome da budeš zadovoljan slikom, ali to je teško i uvek nastavljam da tragam. Ne znam odakle taj svet dolazi i mene samog često iznenađuje, zato je to tako uzbudljivo i nema mu kraja.

O čemu najčešće žubore likovi na vašim slikama? Da li su zadovoljni životom i načinom na koji ih publika doživljava?

– Moji likovi na slikama su konglomerat vegetacije, minerala, raznih životinja, ptica. I, naravno, ljudski likovi s psihološkim efektom na posmatrača. Cilj svega je da priča intuitivno obuhvati svu dramu na planeti, ali da ne bude bolna, već više kao bajka, tako da privuče, šokira, iznenadi i zainteresuje posmatrača. Ako su ti moji likovi živi, dišu, proživljeni, ja sam svoj posao obavio.

Kritičari pominju da predstavljate kolaps civilizacije te apokalipsu čovečanstva, a meni se pak čini da da su ta stvorenja svuda oko nas. DA li to znači da je taj neki „krah civilizacije“ već počeo?

– Da, u pravu ste, ti likovi su svuda oko nas, nastaju spontano, nenamerno, slučajno viđeni, sami izranjaju iz podsvesnog, tako da i mene iznenade.  Što se tiče kataklizme i da li je ona počela, mislim da smo danas svi svesni da smo na ivici i niko ne zna šta će biti ? Možda će se kriza prevazići? Što ne znači da nas druga i drugačija ne čeka iza ugla. Jednostavno, to je neizbežno.

U vašim vizijama pojedinac kao ličnost postaje nebitan – da li je to ključ za opstanak u budućnosti?

– Ne, naprotiv, mislim da je individualnost bitna, ako ne i najbitnija te ako se to potpuno uguši, to znači smrt i kraj kreativnosti. Mislim da na mojim slikama figure različitih fizionomija, psihološki različite, upravo teže toj individualnosti.

Da li mislite da je izazov za umetnike da ostanu autentični i/ili posvećeni sopstvenim istinama?

– Mislim da je i jedno i drugo bitno, autentičnost je bitna, ali da je spontana, da nije na silu, hoću reći ne izbegavati uticaje drugih bliskih umetnika i učiti od njih ,ali uvek razmišljati o drugim svojim mogućnostima i sopstvenim istinama.

U kojoj tački se haos i nesavršenost uklapaju u vašu kreativnost?

– Apsolutno iz haosa moje slike i nastaju, na početku rada na platnu je mnoštvo haotičnih poteza i mrlja iz kojih kasnije nastaju likovi i druge forme.

Da ne slikate u svom ateljeu u Zemunu, gde bi to moglo da bude?

– Bilo bi to u Parizu.