DANICA MASNIKOVIĆ Razdragana dirigentkinja kolornog orkestra

Slikarka Danica Masniković (1941) prepoznatljiva je po jarkom koloritu i ekspresivnom gestu kojim opominje da živi svet odumire u vrtlogu civilizacijskog haosa. Za sve ove decenije stvaralaštva izlagala na preko 200 samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a dobitnik je i mnogobrojnih uglednih nagrada. Izražava se crtežom, akvarelom, slikom i grafikom. U poslednje vreme u svoje stvaaralaštvo uključila je i sinove Đorđa i Aleksandra koji transformišu odbačene objekte u perfektan nastavak Daničine vizije veličanju života u bića iz naše okoline.

Da li se sećate svoje prve interakcije s umetnošću?

– Kada sam završila devetogodišnju školu u Brnu, u Češkoj, odlučila sam da se posvetim umetnosti, ali nisam bila sigurna koja oblast će prevladati.

Budući da sam svirala i klavir i pohađala muzičku školu, želela sam da se bavim komponovanjem, a ne izvođenjem dela vrhinskih muzičara. Oduvek sam imala potrebu da stvaram nešto svoje, autentično. Na neki način, i slikanje je svojevrsno komponovanje, odnosno kompozicija na slikarskom platnu.

U mojoj porodici se uvek negovala kretivnosti. Svi u mojoj najbližoj porodici su imali dar prema slikarstvu i muzici.

Slikarstvo je bogom dat dar, privilegija. Zahvaljujući ovom daru, i sebe ispunjavam dobrom energijom, zadovljstvo je preveliko… I tu radost, možda još uvek kao neosvešćenu ideju, osetila sam odmalena… Čineći sebi radost, činiš i drugima, onima koji taj dar prepoznaju i koji u njemu užvaju. Slikarstvo nije, kako možda neki misle, sebičnost i okrenutost ka sebi, već radost darivanja i deljenja ljubavi prema umetnosti.

Kakav osećaj vas obuzme pred belim platnom?

– Kada se nađem pred belinom platna, pred tim ogromnim nepreglednim prostranstvom, ta širina me obuzima celim bićem. Ponekad se desi da sanjam svoju buduću sliku i postoji dilema kako je započeti, jer u tom trenutku imam tri opcije, tri različita mišljenja… Ta ogromna energija ispliva na površinu i nastavlja svoj život na platnu. Pred belinom nikad nemam tremu, već se odmah direktno suočavam s njom. Nikad ne pravim skicu, nego se energija, ideje, misao, predstava odmah prospu po platnu. Nema povratka, nema ispravke, cinculisanja… Kad jednom ideja izađe iz mene, odmah se i završi. Pošto i dalje u meni žive melodije, slikarsku četkicu doživljavam kao dirigentsku palicu, a paletu kao orkestar. Muzika je naslikala sve što stvaram. Nijednu sliku nisam naslikala bez odabrane muzike, koja mi prija i koja u tom trenutku učestvuje u stvaranju slike. Slika je za mene najlepša simfonija!

Da li je krajnji rezultat vašeg rada već u vašoj glavi ili se u toku rada na njemu pojavljuju nove ideje?

– Koncept je u glavi i uvek je vrlo jasan kada stanem pred sliku. Uvek tačno znam šta hoću i želim od dela. Sagledavši sliku nakon završenog procesa rada, dolazi do završnog akorda, kao u muzici, i zadovoljstvo je tek tada kompletno.

Vaši umetnički počeci su bili okrenuti ka muzici, tačnije klaviru, kako ste se ipak opredelili za slikanje i da li ste ijad ti doveli u pitanje?

– Muzika, kao što sam već  rekla, nikada nije otišla od mene. Ona je uvek prisutna, pogotovo prilikom stvaranja dela i nekako je neodvojivi deo mene. Čak i kada putujem, prvu stvar koju stavljam u kofer, pored četkica i boja, jeste i stari tranzistor na baterije, koji je moj stalni saputnk i moja inspiracija. Uz njega lakše stvaram!

Prsti koji su skakali po klavijaturi i dalje su vrlo angažovani, ali na drugi način. Često slikam prstima, a ne samo kistom. Ja, zapravo, i dalje sviram, ali sviram po platnu.

Imate titulu viteza srpskog slikarstva, šta on za vas predstavlja?

. Nagrade tog tipa su naravno uvek inspirativne, pogotovo u mladosti,  ali za mene su najveće nagrade porodica, kao i svaki novi dan, svaka nova slika, jutro kada najviše stvaram… I zahvalna sam na svakom poklonjenom danu. Ta radost i okruženje mojih najbližih me inspiriše i i te kako imaju uticaj na moj rad. Veoma mi znači mišljenje svih članova porodice i uvek prihvatam konstruktivne ideje i kritike . Obasjana sam porodičnom ljubalju, što se vidi na mojim slikama.

Šta prestavljaju papagaji na vašim slikama?

– Papagaji su već godinama moja tema. Odišu atraktivnim kolorom, a i simbol su radosti, života, dobre energije… Sav taj kolorit, koji je akumuliran u meni, izbija na platno, kroz temu papagaja kao najboljeg izražajnog sredstva. Nisam se zaustavila samo na koloru, nego i svakom tom papagaju udišem ljudske osobine, kao što su razdraganost, ponos, znatiželjnost, upitanost…

Promovišući  prirodu i ekološkle teme, vi afirmišete zapravo sam  život?

– Slikam vrline… Harmonija i sklad u životinjskom svetu su moja večita inspiracija. Na primer, nosorog mi imponuje zbog svoje enegije, snage, disharmonije proporcija… Sviđa mi se njegova izdržljivost, nepromenjenost kroz vekove… A opet, pred izumiranjem je… I zato volim da ga na taj način sačuvam od istrebljenja. Da opomenem čovečanstvo, da apelujem. On je na neki način krik u vremenu. Vapaj! S druge strane, pevac je simbol rađanja, jutra, novog početka… Inspirišu me i harmonične zajednice insekata, na koje svi možda treba da se ugledamo. Opet se vraćamo na sklad, ravnotežu u prirodi i sve ono što ljudskom rodu nedostaje. Volim harmoniju u haosu.

Intervenišući s organskim i neorganskim materijama, stvarate dela koja svojim simbolističkim potencijalom nose više od naracije?

– Volim da eksperimentišem s materijalima… Uživam da apliciram predmete koje pronađem u šetnji… Ili koji se nalaze tu negde oko mene. To su odbačene stvari kojima udahnjujem neki novi život. Već uvođenje te treće dimenzije u sliku je simbolično jer sliku čini životnijom, realnijom… I šalje jaku poruku da uvek postoji šansa za novi život…

Kako se desio trenutak kad ste se opredelili za trodimenzionalne prikaze svojih proviđenja?

– Stalno imam potrebu za nečim novim, za igrom, za eksperimentom… Da iz jedne ulazim u drugu dimenziju… Ovo istaživanje započela sam još pre tri decenije, kada sam se suočila s metalnim velikim formatima koje je trebalo oživeti i od njih napraviti umetničko delo. I toj novoj dimneziji se uvek vraćam, iznova. Ali svaki put na neki novi način.

Koji su trenutno vaši glavni izazovi kao umetnika?

– Glavni izazov za svakog umetnika, pa tako i za mene, jeste to kako se u ovom potrošačkom, konzumentskom drušvu, u kojem sve više androidi zamenjuju čoveka, izboriti za umenost, za lepotu, za autentičnost, za ručni rad, za manuelno stvaranje koje je u svom nesavršenstvu, ipak – savršeno!