ERIK TOR SANDBERG Najluđe snove pretvara u javu

Erik Tor Sandberg (1975) živi i radi u Vašingtonu. Poznat je po svojim majstorski urađenim uljanim platnima ljudske figure i pejzaža. Stvarajući inventivne slike u rasponu od predela do intimnih momenata, Sandberg gura vešti iluzionizam majstorskog slikarstva do savremene ivice magičnog realizma.

Njegovi radovi izlagani su širom sveta, a slike su uključene u brojne međunarodne privatne kolekcije.

Sandbergova umetnost je sve samo ne tipična, obična ili svakodnevna.

U odeljku „interesovanja“ na svojoj Fejsbuk stranici umetnik navodi sledeće pojmove: mrtve stvari, gole stvari, vintaž stvari, starinske stvari, uznemirujuće slatke stvari i akutno uznemirujuće stvari. Sve te reči prilično precizno opisuju Sandbergovu umetnost koja se graniči sa žanrom magičnog realizma. Rad ovog umetnika uključuje ugrađivanje realističnih slika i scenarija u situacije zasnovane na fantaziji. To je upravo ono u čemu se Sandberg ističe – stvarajući predivno čudne i duboko uznemirujuće slike ljudi u opasnosti ili u nemoguće bizarnim, često erotskim situacijama.

Sandbergovi aktovi su beskompromisni i ponekad besmislenih proporcija. Možda im nedostaje ud ili su zarobljeni u nemogućoj spravi ili okolnostima. Njegov rad takođe poseduje izrazite kvalitete nalik na snove – ili, tačnije, noćnu moru koja uključuje narative koji prkose svakom logičnom objašnjenju. Mnoga Sandbergova dela uključuju životinje, pa možda lisica u tišini odgriza nogu golog mališana u mirnom okruženju ispod drveta. Ili je to možda par polugolih žena umešanih u seks na ljutom lavu koji drži malog psa u svojoj ogromnoj šapi. Sve to je lepota Sandbergovog divnog uma i izuzetnog talenta kao slikara – njegova potpuna posvećenost prenošenju groteskne i nesavršene prirode ljudskih bića na načine koji pomeraju granice mašte.

Njegovi radovi su vešto kreirane kompozicije bajkovitih scena. Čini se da započinju razgovor između umetnika i gledaoca. Štaviše, njegove narativne slike postavljaju pitanja o ljudskom identitetu kao i o našoj sopstvenoj svesti sa svim ličnim snagama, strahovima i slabostima. Bez definisanja početka ili kraja, umetnik stvara narative koji su puni simbolike. Scene iz njegovih slika su potpuno izolovane od vremena. Na vrlo figurativan način, uljane slike Erika Tora Sandberga prikazuju ljude u prilično uznemirujućim situacijama. Mnoge od ovih scena deluju kao simbolički prikazi određenih nedostataka ljudske prirode. Fragmenti određenih situacija otkrivaju neočekivan način na koji nesavršenost čini naš svakodnevni život zanimljivim.

Autor svakoj kompoziciji pristupa kao da je razgovor između umetnika i gledaoca. Dijalog koji je tako generisan njegovim radom uvek dovodi u pitanje i pokušava da definiše ljudski identitet i njegove elemente. Koristeći i ustaljeni i lični simbolizam, Sandberg stvara priče bez definitivnog početka ili kraja – on hvata ključne trenutke i izoluje ih od vremena. U ovim suspendovanim trenucima umetnik se suzdržava od rasuđivanja i radije se saoseća s figurama koje su često opčinjene katastrofom koju je sama stvorile. Tradicionalno, Sandbergov rad oslikava sekularne scene poroka i vrline sa stanovišta da je ljudska priroda inherentno manjkava. Tako su ove fundamentalne mane nastavile da privlače Sandberga da secira i razotkrije delove ljudske prirode. Njegove vešto izrađene slike otkrivaju neočekivan način na koji nesavršenost čini život zanimljivim. Koliko često uznemirujuće i groteskno zarobe pogled gledaoca pred lepim! Ipak, lepota, zauvek cenjena, ostaje suštinska komponenta Sandbergovog dela jer suprotstavlja uznemirujuće i ružne elemente ovih imaginarnih svetova koji se nalaze na ivici našeg.

Radovi ovog američkog umetnika su lepo izvedeni prizori koji zaziru od konvencionalnog s dodacima groteske, golotinje i simbolike. Moglo bi se reći da Sanderbergovo stvaralaštvo spada u tabor magijskog realizma, slično delu holandskog umetnika Hijeronimusa Boša. Neke slike sadrže duh intimnosti, kada gledalac biva opčinjen duhovitim, čudesnim prizorom. U nekima pak likovi su samozadovoljno zamrznuti u vremenu, retko ostvaruju kontakt očima s posmatračem jer su izgubljeni u sopstvenim interakcijama i sanjarenjima – aktovi odsutno slikaju sprejom u šumi, ili jeleni koji se izležavaju sa mnoštvom dama. Ostali komadi su haotičniji jer su scene u proizvoljnim prostorima ispunjene otkačenim likovima.

Figure su smeštene u pejzaže koji podsećaju na mračnu bajku, pogodne za naše najluđe snove. Čini se da ovo delo prevazilazi granice podsvesti i katapultira nas u zemlju snova u kojoj se ljudi i životinje nalaze u čudnim situacijama, u interakciji na potpuno neprirodne načine. Erik favorizuje uključivanje životinja u svoj rad zbog klasičnih i ličnih simboličkih interpretacija koje izazivaju.

Ljudske figure koje Erik prikazuje nisu idealizovane niti usavršene. Njegova fascinacija slabostima čovečanstva je prevedena prilično bukvalno tako što je ih unakazio u bukvalnom smislu te reči.

Dok neki detalji pokazuju veštinu koju Erik poseduje, on odlučuje da odustane od toga da dozvoli svom talentu da preuzme vođstvo i umesto toga pomera granice onoga što mislimo da je umetnost koja obuhvata klasični, tradicionalni stil likovne umetnosti treba da izgleda i predstavlja. Kao da slike nose koprenu koja ih prerušava u tradicionalno, međutim kada skinemo površinski sloj, prd nama se ukazuje onostrani svet čudesnog unikatnog narativa koji čini da ove slike dugo ostanu u mislima.